Objavljeno 2. studenog 2010. 

Pustinja u koju ulazim kada napustim egoistično ropstvo je grupa. Biti u uzajamnom davanju i osjetiti užitak zbog činjenice da dajem svima je za mene istinska ˝pustinja˝ i ˝kruh patnje˝ (Matzot, beskvasni kruh).

Kada bih mogao primati egoistični užitak od davanja rado bih davao u svrhu primanja. No ja ne mogu davati ˝u svrhu davanja˝, bez ikakvog osobnog dobitka. Nisam sposoban djelovati na takav način; ne mogu ni prst pomaknuti ˝na gorivu od davanja˝. Ne primam nikakvu podršku od toga pa kako onda stroj može raditi bez goriva, bez struje?

Egoistično primanje mi daje ogromnu energiju svih vrsta, kalorije, džule, vate, no davanje mi ne daje ništa. Pomičem svoju ruku da bih primio, no čim otkrijem da je posrijedi davanje, smrznem se i ne mogu dalje. U tom trenutku kada, usred akcije, otkrijem da je usmjerena davanju, smrznem se, nepokretan, i ne mogu učiniti ništa. Možete mi vikati: ˝Hajde! Učini to! Još samo jedan korak!˝, no ja ga ne mogu napraviti.

Zbog toga smo u nemogućnosti vidjeti ljepotu duhovnog svijeta i početi ga željeti iz već u Egiptu. Jedino me grupa obasipa najvećom važnosti duhovnosti; ona zavarava naš ego uvjeravajući ga da će se osjećati dobro u duhovnosti.

S obzirom smo povezani na unutarnjoj razini i utječemo jedni na druge, prihvaćam tu laž baš kao što sam znao prihvaćati laži korporealnog svijeta koje su mi obećavale užitke, manipulirale mojim ponosom, požudom i ambicijom. Odjednom počinjem željeti duhovnost tako snažno da sam spreman napustiti sve svoje egoistične posjede, ˝procvale gradove Pitom i Ramzes“, prepune ćupova ribe i mesa i pobjeći u pustinju s jednom vrećom brašna na leđima.

Stoga sav naš posao leži u međusobnom uvjeravanju da je duhovni svijet najbolje što postoji. To vrijedi čak i ako je duhovnost, u odnosu na naše trenutne egoistične želje, apsolutna pustinja i kruh patnje.

Stoga ne očajavajte u stanjima pada jer to su autentična stanja koja bi se trebala javiti prije proboja. S jedne strane realistično ocjenjujem situaciju i uviđam da ne želim davati; mrzim davanje i bunim se. Međutim, toliko je važno da želim to doseći bez obzira na sve i vidjeti da je život bez duhovnosti gori od smrti.Društvo je to koje stvara takav stav u meni.