Objavljeno 16. studenog 2010.

Percepcija stvarnosti, kako nas mudrost kabale uči, vrlo je subjektivna. Stvarnost se opaža isključivo u odnosu na nas i naše osjetilne organime. No izvan njih nema stvarnosti, ona ne postoji. Primamo je kao sliku na zaslonu lociranom u stražnjem dijelu našeg mozga, kao da ta stvarnost postoji neovisno o nama, izvan nas.

Kako Knjiga Zohar pojašnjava, dijelove svoje volje za primanjem vidim onoliko koliko se ona razlikuje od Svjetlosti - svojstva primanja.

Naša kolektivna želja, jedno stvorenje, inicijalno je bilo u stanju „Beskonačnosti“. Tada se spustila iz svojstva „beskonačnosti“ do svojstva „našeg svijeta“, razlomljavajući se (dakle, mijenjajući svoje svojstvo od davanja u primanje).

Kroz razlomljavanje, ta se velika duša razdijelila na 600,000 pojedinačnih duša, a zatim na mnogostruke dijelove koji su završili u „našem svijetu“, egoističnom svojstvu. Zbog toga osjećamo da nas je mnogo iako, zapravo, svatko od nas vidi samo dijelove vlastite duše.

Učimo da se duša sastoji iz 10 sefirot. Oni su razdvojeni na GE (Galgalta ve Eynaim) i AHP (Awzen, Hotem, Peh). GE sačinjavaju sefirot Keter, Hochma, Bina, Hesed, Gevura i Tifferet, koji su posude (želje) davanja, dok se AHP sastoji od Netzah, Hod, Yesod i Malchut, posude primanja.

Ispostavlja se da stvarnost opažam uz pomoć tih deset posuda, odnosno želja. Ono što primam unutar GE je moj „ja“, a u AHP opažam iluzorni, vanjski svijet kojega vidim izvan sebe.

U biti, iskusio sam internalno kidanje posuda GE i AHP. Svoje najveće želje, koje bi mi trebale donijeti najveća zadovoljstva percipiram kao strane, kao što su ljudi oko mene naprimjer. Vi ste svi posude mog AHP. Sebe, „ja“, i sve vezano uz mene doživljavam u GE moje duše. U mom egu, neprestano sam preokupiran upravo tim dijelom i sve moje kalkulacije ciljaju na moju osobnu dobrobit.

Dio nazvan AHP percipiram kao nešto što mi je potpuno strano. Štoviše, voljan sam zlorabiti ga na sve načine koje mogu, dok god služi mojoj dobrobiti. Stoga, čini se kao da neprestano pokušavam izigrati, slagati i okrasti – samoga sebe. No toga nisam svjestan, niti tako osjećam.

Kasnije, kada osoba počne to razaznavati, dolazi do velikog razočaranja. Zbog toga, metoda kabale ispred svega ističe potrebu za ujedinjenjem, iako se ono ne smije odvijati na tjelesnom planu (između tebe i mene). Čitava je metoda usmjerena na neophodnost ujedinjenja i ispravljanja duše, što znači da moram ujediniti dva gorespomenuta dijela u svojoj percepciji.

Tako ono što vidim izvan sebe i osjetim unutar sebe, ta dva dijela, moraju postati jedna cjelina. Tek tada ćemo doista uvidjeti da ne postoji ništa drugo osim osobe, i da je sve što promatram unutar i izvan sebe zapravo moj „ja“, odnosno moja volja za primanjem (želja).