„Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat' iz zemlje, Pravda gledat' s nebesa. Bog će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod.“
-Psalam 85
NE VREDNUJEMO NEŠTO PO TOME KAKO NAM SE ČINI U DATOM TRENUTKU VEĆ PREMA KRAJNJEM ISHODU
Sve u stvarnosti, dobro i loše, pa čak i ono najštetnije ima pravo postojati i ne smije biti izbrisano s lica zemlje. Mi samo smijemo nešto popraviti i preoblikovati. Jer, kako bi naučili nešto o veličini Upravitelja i Stvoritelja, dovoljno je promatrati bilo koje stvorenje. Stoga, moramo biti veoma oprezni kod osuđivanja bilo kojeg dijela Stvaranja i procjenjivanja nečega kao odbojnog i suvišnog jer bi to bila uvreda za Onoga koji svime upravlja.
Svima je poznato da Stvoritelj nije dovršio Stvaranje. U svakom kutku stvarnosti, kako u pojedinostima tako i u cjelini, možemo vidjeti kako se sve razvija poštujući zakon postupnog razvoja iz nepostojanja prema dovršetku rasta. Iz tog razloga, kada voće ima gorak ukus u početku svog rasta ne smatra se da ono ne valja, već svi znamo da to voće još nije dozrelo. Tako je sa svakim elementom u stvarnosti: kad nam se neki element čini loš i štetan, to je znak kako se nalazi u fazi tranzicije u svom razvoju. Dakle, nije mudro nešto osuditi i proglasiti štetnim.
SLABOST „ REFORMATORA SVIJETA“
To je ključ za razumijevanje slabosti reformatora svijeta u svim generacijama. Oni čovjeka smatraju strojem koji ne radi kako treba i kojeg treba popraviti, što znači kako treba odstraniti pokvarene dijelove i zamijeniti ih dobrima.
To je sklonost svih reformatora svijeta - iskorijeniti sve loše i štetno u ljudskim bićima… i da im se Stvoritelj nije suprotstavio oni bi u potpunosti očistili čovjeka ostavljajući samo što je dobro i korisno.
Ali budući da Stvoritelj pažljivo prati sve elemente u Svojem stvaranju i ne dopušta ikome uništiti nijednu stvar u Njegovoj domeni, već dopušta samo preobrazbu u korisno i dobro, svi gorespomenuti reformatori nestat će s lica zemlje dok će stremeljenje ka zlu ostati. Ono živi i dalje brojeći stupnjeve koje trebaju proći dok ne dozriju.
Tada će se loše osobine pretvoriti u dobre i korisne, kako je to Stvoritelj i zamislio, poput voćke koja visi na grani i broji dane i mjesece koje treba provesti čekajući kako bi dovršila svoje dozrijevanje kada će se u njezin sladak okus svatko moći uvjeriti.
NAGRAĐEN - UBRZAT ĆU, NENAGRAĐEN - U SVOJE VRIJEME
Moramo znati da gorespomenuti zakon razvoja koji je se odnosi na cijelu stvarnost jamči kako će se sve zlo okrenuti na dobro i korisno koristeći silu koja predstavlja vladavinu neba bez traženja dozvole od ljudi koji nastanjuju zemlju. Ipak, Stvoritelj je dao znanje i nadzor u ruke čovjeka i dozvolio mu da preuzme gorespomenuti zakon u svoje ruke te mu pružio mogućnost da ubrza proces razvoja kako želi, potpuno slobodno i izvan granica vremena.
Ispada kako djeluju dvije vlasti koje pokreću gorespomenute načine razvoja: jedna je vlast Neba koja će zasigurno preokrenuti sve štetno i zlo u dobro i korisno ali kroz dulje vrijeme, na svoj način, koprcajući se kroz dugo vremensko razdoblje. Uz nju tu je i vlast zemlje. Kada je „predmet razvoja“ živo biće, ono prolazi kroz zastrašujuće mučenje kad se nalazi pod „pritiskom razvoja“, pritiskom koji nemilosrdno urezuje svoj način.
„Vlast zemlje“ je na sreću sastavljena od ljudi koji su uzeli gorenavedeni zakon o razvoju pod svoju kontrolu tako da sebe mogu osloboditi okova vremena i time uvelike ubrzati vrijeme ispravljanja i dozrijevanje, što je i kraj njegovog razvoja.
Tako su i naši mudri govorili (Sanhedrin 98) o potpunom iskupljenju i potpunom ispravljanju Izraela, pa su pojasnili izreku „Ja, Gospod, ubrzat ću to u svoje vrijeme“ (Izaija 60:22): Nagrađen - Ja ću to ubrzati, nenagrađen - u svoje vrijeme.
Dakle, ako je Izrael nagrađen i uzme zakon razvoja kroz koji moraju proći njegove loše osobine kako bi bile preokrenute u dobre, stavit će taj razvoj pod svoju kontrolu. Drugim riječima, stavit će svoj um i srce u funkciju ispravljanja svih loših osobina koje su u njima i sam će ih preokrenuti u dobre osobine. Tada vrijedi „Ja ću to ubrzati,“ što znači kako će biti u potpunosti oslobođeni okova vremena. Od sada pa nadalje taj razvoj ovisi o njihovoj volji, što znači samo o veličini djela i promišljanju. Dakle, oni su skratili vrijeme do kraja razvoja.
Ali ako nisu nagrađeni kontrolom razvoja svojih loših osobina već su to prepustili Nebeskoj vlasti isto će tako na kraju zasigurno steći svoje iskupljenje i svoje vlastito konačno ispravljanje. Tomu je tako jer je vladavina Neba nepogrešiva i djeluje po zakonu postupnog razvoja, stupanj po stupanj, sve dok se sve zlo i štetno ne okrene u dobro i korisno poput voća na grani. Kraj je zajamčen, ali u svoje vrijeme, što znači da ovisi i potpuno je vezan vremenom.
Prema zakonu postupnog razvoja osoba mora proći mnoge stupnjeve koji znaju biti teški, spori i protezati se kroz dugo vremensko razdoblje prije no što stigne do njgovog kraja. Budući su objekti o kojima govorimo osjetilna živa bića koja evoluiraju, oni isto tako moraju proći veliku patnju i mučenje u tim stadijima razvojas obzirom da je sila koja postoji u tim stadijima s ciljem da podigne čovjeka s nižeg stupnja na onaj Viši ništa doli gurajuća sila boli i muka koje su se nakupile na nižem stupnju te ih više ne možemo podnositi. Zbog toga moramo napustiti taj stupanj i uzdići se na viši stupanj. Kako naši mudri rekoše: “Stvoritelj postavi kralja da njima vlada čije su osude oštre poput Hamanovih te se Izrael pokaja i popravi.“
Dakle, kraj za Izrael zasigurno će doći prema gore navedenom zakonu postupnog razvoja koji zovemo „u svoje vrijeme“, što znači da je okovan lancima vremena. Izraelu je kraj zajamčen tako što će uzeti razvoj svojih osobina u svoje ruke i to se zove „Ja ću to požuriti“, što znači kako je potpuno neovisan o vremenu.
DOBRO I LOŠE OCJENJUJEMO PO RADNJAMA POJEDINCA PREMA DRUŠTVU
Prije negoli proučimo ispravljanje zla u ljudskoj vrsti trebamo najprije odrediti vrijednosti tih apstraktnih pojmova ,dobro i loše. Kad kažemo za djelo ili svojstvo da je dobro ili loše, to dobro ili loše trebali bi vidjeti kome ta osobina ili djelo koristi.
Da bismo to razumjeli, trebamo temeljito upoznati odnos vrijednosti pojedinca spram vrijednosti društva, između pojedinca i društva u kojem pojedinac živi i koje ga hrani kako tjelesno tako i duhovno.
Stvarnost nas uči kako nema opravdanja za postojanje pojedinca bez dovoljnog broja ljudi oko njega koji će ga služiti i pomoći mu u zadovoljavanju njegovih potreba. Dakle, osoba je rođena da vodi društveni život. Svaki je pojedinac u društvu poput kotača koji je povezan s nekoliko drugih kotača u stroju. Taj kotač sam za sebe nema slobodu kretanja nego nastavlja kretanje ostalih kotača u nekom smjeru kako bi omogućio stroju obaviti njegovu ulogu.
Ako postoji neki kvar u kotaču, težinu kvara ne procjenjujemo u odnosu na taj kotač već prema njegovom mjestu i ulozi u cijelom stroju.
U našem bi slučaju korist svake pojedine osobe unutar zajednice bila mjerena ne prema osobnoj koristi nego prema njezinom služenju zajednici. Obrnuto, vidjet ćemo zlo svake osobe samo prema šteti koju čini zajednici, a nikako prema vrijednosti same osobe.
Ove su stvari kristalno jasne sa strane istine u njima kao i sa strane dobra u njima. Tomu je tako jer u zajednici nalazimo samo ono što postoji u pojedincu. Korist zajednice je korist svakog pojedinca: tko našteti zajednici naštetio je sebi, a tko koristi zajednici na korist i sebi je, budući da su pojedinci dijelovi zajednice, a zajednica ni u kom slučaju nije vrednija od zbroja pojedinaca.
Nalazimo kako su zajednica i pojedinac jedno te isto. Također,pojedinac nije oštećen služeći zajednici budući je sloboda zajednice i sloboda pojedinca jedno te isto. Pa kako dijele dobro tako dijele i slobodu.
Dakle, dobre i loše osobine te dobra i loša djela mjerimo samo prema dobrobiti nečega za zajednicu.
Naravno, gore navedeno vrijedi samo ako svi pojedinci u potpunosti obavljaju svoju ulogu u zajednici i ne primaju više no što zaslužuju te sebi uzimaju jednako koliko i svatko drugi. Ali ako dio zajednice to ne poštuje neće naštetiti samo zajednici već će i sami biti oštećeni.
Ne bismo trebali dalje raspravljati o nečemu što je opće poznato, a gorespomenuto samo pokazuje prepreku i mjesto u nama koje traži ispravljanje i kada to ispravimo svaki će pojedinac razumjeti da su njegova osobna korist i korist zajednice jedno te isto. U tome će i svijet doći do svojeg ispravljanja.
ČETIRI SVOJSTVA- MILOST, ISTINA, PRAVDA I MIR U POJEDINCU I U ZAJEDNICI
Kad dobro naučimo poželjno svojstvo kao što je dobrota, trebali bismo proučiti stvari i sredstva koja su nam na raspolaganju kako bismo brže došli do te radosti i sreće.
Četiri svojstva su nam na raspolaganju za tu namjenu: milost, istina, pravda i mir. Ta su svojstva koristili svi svjetski reformatori do sada. Bilo bi točnije reći kako je ljudski razvoj pomoću tih svojstava bio upravljan s Neba postupno dovodeći ljudsku vrstu do današnjeg stanja.
Već sam pisao kako bi bilo bolje za nas uzmemo li zakon razvoja u svoje ruke i pod svoju kontrolu jer ćemo se tada riješiti svih muka koje razvoj kroz povijest sprema za nas od ovog dana nadalje. Dakle, trebali bismo promisliti i proučiti ta četiri svojstva kako bismo u potpunosti razumjeli kroz što smo sve do sada prošli i pomoću njih shvatiti kakvu korist iz njih možemo izvući u budućnosti.
PRAKTIČNE POTEŠKOĆE U ODREĐIVANJU ISTINE
Kad govorimo o dobrim svojstvima zasigurno ne postoji, barem u teoriji, bolje svojstvo od istine. To je stoga što sva dobrota koju smo do sada definirali u odnosu između pojedinca i zajednice nastaje kad pojedinac daje zajednici i igra u njoj svoju ulogu te uzima za sebe koliko je pravedno i pošteno. Sve je to istina, ali mana je u tome što zajednica nimalo ne prihvaća tu osobinu. Dakle, praktična poteškoća te istine je u tome što ovdje postoji neka mana i poteškoća zbog čega je ona neprihvatljiva za zajednicu. Zbog toga trebamo proučiti u čemu je ta mana.
Kad pobliže proučite gorespomenutu istinu sa strane njezine izvedivosti u praksi, neizbježno ćete doći do zaključka kako je to nešto mutno i komplicirano te ljudima nerazumljivo. U biti, istina od nas traži izjednačavanje svih pojedinaca u zajednici kako bi svi primili svoj dio prema svom trudu, ni više ni manje. To je nesumnjivo jedina prava postavka u koju se ne može sumnjati budući da svatko tko želi uživati u plodovima rada svog prijatelja to čini protiv gore navedenih razloga i jasne istine.
Ali kako mislimo razjasniti istinu na način koji je prihvatljiv za zajednicu? Na primjer, ako procjenjujemo nešto prema vidljivom radu tj. prema broju sati i prisilimo svakog pojedinca da radi jednaki broj sati nimalo nećemo otkriti svojstvo istine.
Štoviše, u tome i jest očita laž i to iz dva razloga: prvi je s fizičke strane a drugi s mentalne strane radnika.
To je tako jer u prirodi snaga za rad nije podjednako raspoređena među ljudima. Osoba se u jednom satu rada u zajednici može, zbog svoje slabosti, iscrpiti više od svog prijatelja koji radi dva i više sati.
Tu je i psihološka strana također, jer se onaj koji je jako lijen po prirodi iscrpi u jednom satu više nego njegov prijatelj u dva sata ili više. A s gledišta očite istine ne bismo smjeli prisiliti jedan dio društva da zbog ispunjavanja životnih potreba radi više od drugog dijela društva. Činjenica je da prirodno jaki i snalažljivi pojedinci imaju koristi od tuđeg rada te ih nemilosrdno iskorištavaju pomoću svojstva istine iz razloga što oni rade jako malo u usporedbi sa slabima i lijenima u društvu.
Ako k tome uzmemo u obzir prirodni zakon „Slijediti većinu“, takva nam je istina, koja uzima broj sati rada kao osnovu, potpuno neprihvatljiva budući slabi i lijeni uvijek čine veliku većinu u društvu i oni neće dopustiti da snalažljivi i jaki iskorištavaju njihovu snagu i rad. Dakle, vidite kako je gore spomenuta osnova gdje pojedinac radi na osnovi očite istine a s njime i većina u društvu potpuno neprihvatljiva budući se ni na koji način ne može ispitati ni ocijeniti.
Dakle, vidimo kako svojstvo istine nema praktične sposobnosti organizirati put pojedinca i put zajednice na potpuno zadovoljavajući način. Također je potpuno nedostatna za organiziranje života na završetku korekcije svijeta.
Nadalje, tu su još i veće poteškoće budući da ne postoji jasnija istina od same prirode. A prirodno je da svaka osoba osjeća sebe u Stvoriteljevom svijetu kao jedinog vladara te kako su svi ostali stvoreni samo kako bi olakšali i poboljšali njezin život bez da osjeća bilo kakvu obavezu dati nešto zauzvrat.
Rečeno jednostavnim jezikom, priroda je svake osobe iskorištavati živote drugih ljudi za svoju korist. Sve što ona daje drugome je samo iz nužde, pa i tada je u tome iskorištavanje drugih, samo što je to učinjeno lukavo kako bi njegov prijatelj, ništa ne sumnjajući, pristao na to.
Razlog leži u tome što je priroda svake grane bliska svojemu korijenu. Budući da ljudska duša izvire iz Stvoritelja koji je jedan i jedinstven i sve je njegovo, dakle i čovjek koji potječe od Njega, osjeća kako svi ljudi na svijetu trebaju biti pod njegovom vlasti i za njegovu osobnu upotrebu. To je nepremostivi zakon. Jedina je razlika u ljudskom izboru: jedan bira iskorištavati ljude preko nižih želja, drugi stječući vlast dok treći to postiže preko stjecanja poštovanja. Nadalje, ako bi osoba uspjela bez puno napora iskoristiti svijet na sva tri načina-bogatstva, vlasti i poštovanja- svakako bi to učinila. Ipak, prisiljena je birati prema svojim mogućnostima i sposobnostima.
Taj zakon možemo nazvati “zakon singularnosti u čovjekovom srcu“. Nijedna mu osoba ne izmiče i svatko ima svoj udio u njemu; veliki prema svojoj veličini, a mali prema svojoj.
Dakle, gorenavedeni zakon singularnosti u prirodi svake osobe nije nešto za pohvalu niti pokudu, budući je dio prirodne stvarnosti te ima pravo postojati kao i svi drugi dijelovi stvarnosti. Nema nade da će ga se izbrisati iz svijeta ili čak malo zamagliti njegov oblik, kao što se ne može izbrisati cijela ljudska vrsta s lica zemlje. Dakle, nećemo lagati ako velimo kako je ovaj zakon apsolutna istina.
S obzirom da je zaista tako, kako možemo i pokušati umiriti nečiji nemir obećavajući mu jednakost sa svim ljudima u zajednici? Jer, ništa nije dalje od ljudske prirode od toga, budući sve u osobi stremi biti iznad cijelog društva.
Dakle, temeljito smo razjasnili kako nema stvarne mogućnosti za dobar i sretan život pojedinca i zajednice prateći svojstvo istine na način koji će umiriti baš svaku osobu i ponukati da je prihvate u potpunosti, kako treba biti na kraju ispravljanja.
U NEMOGUĆNOSTI PROVEDBE SVOJSTVA ISTINE LJUDI SU POKUŠAVALI PROVESTI PLEMENITA SVOJSTVA
Okrenimo se preostalim trima svojstvima: milosti, pravdi i miru. Izgleda kako su od početka bila stvorena samo kako bi služila kao podrška slabome svojstvu istine na ovom svijetu. Tu počinje svoj polagan i vijugav uspon razvoj koji kroz povijest vodi prema organiziranju života zajednice.
U teoriji, svatko dobrovoljno pristaje i uzima na sebe obavezu ne skrenuti s puta istine. Ali u stvarnosti se ponašaju sasvim suprotno od istine. Stoga je sudbina istine uvijek u rukama najpokvarenijih, a nikad u rukama slabih i pravednih kako bi i oni imali neke koristi od svojstva istine.
Kako nisu mogli uspostaviti svojstvo istine u životu zajednice, porastao je broj iskorištavanih i slabih pa otuda izviru svojstva milosti i pravde koja su vodila njihovo ponašanje u životu zajednice, jer su zbog opstanka cijelog društva uspješni među njima prisiljeni pomagati slabe kako ovi u suprotnom ne bi naštetili društvu u cjelini. Stoga se prema njima odnose blago to jest dobrostivo im daju milostinju.
Prirodno je da u takvim uvjetima broj slabih i iskorištavanih raste sve dok ih ne bude dovoljan broj koji će se pobuniti protiv uspješnih počinjući sukobe i nemire. Otuda se pojavljuje svojstvo „mira“ u svijetu. Dakle, svojstva poput milosti, dobročinstva i mira se rađaju zbog slabosti istine.
To uzrokuje podjelu društva na sekte. Neki su usvojili svojstva milosti i dobročinstva razdjeljujući svoju imovinu drugima, dok su neki usvojili svojstvo istine što znači „Što je moje moje je, a što je tvoje tvoje je“.
Želimo li pojednostaviti stvari, možemo dvije sekte podijeliti na „graditelje“ i „rušitelje“. Graditelji su oni koji žele gradnju i korist za zajednicu, za što su često spremni odreći se dijela svoje imovine u korist drugih. Ali oni koji su prirodno skloni rušenju i razuzdanosti lakše se, zbog vlastite koristi, vežu za svojstvo istine „Što je moje moje je, a što je tvoje tvoje je“ i nikad se ne bi odrekli ničeg svojeg u korist drugih, ne uzimajući u obzir da time ugrožavaju dobrobit cijele zajednice budući da su po svojoj prirodi rušitelji.
NADE ZA MIR
Jednom kad takvi uvjeti u društvo unesu veliki razdor i ugroze njegov opstanak, pojave se „mirotvorci“. Oni su povratili kontrolu i moć te obnovili život društva koji će se temeljiti na novim pravilima koje oni smatraju potrebitim za miroljubiv život društva.
Ipak, većina tih mirotvoraca koji se pojave nakon svakog nemira dolaze, što je i prirodno, sa strane rušitelja, što znači sa strane tražitelja istine na način „Što je moje moje je, a što je tvoje tvoje je“. To je stoga jer su oni snažni i odvažni dio u društvu koje zovemo „heroji“, koji su uvijek voljni odreći se svog života kao i života cijele zajednice ako se zajednica ne složi s njihovim stanovištem.
Ali graditelji u društvu koji su ljudi milosti i dobrostivosti, koji brinu za svoj život kao i za život zajednice, odbijaju dovesti u opasnost sebe i cijelu zajednicu kako bi zajednici nametnuli svoje mišljenje . Dakle, oni su uvijek na slabijoj strani društva koje zovemo „ malodušni“ i „kukavice“.
Dakle, vidljivo je kako će hrabri i razuzdani uvijek biti na vrhu te je prirodno da i mirotvorci dođu iz kruga rušitelja, a ne graditelja.
Vidimo dakle koliko su isprazne nade za mir koje naša generacija toliko polaže u mirotvorce i njihove poruke.
Jer, mirotvorci našeg vremena, kao i u svakoj generaciji do sada, koji imaju moć ostvariti mir u svijetu, zauvijek će dolaziti iz ljudske materije koju zovemo „rušitelji“, budući da su oni tražitelji istine koji žele svijet ustanoviti na svojstvu „Što je moje moje je, a što je tvoje tvoje je“.
Prirodno je da ti ljudi odlučno brane svoje stajalište, pa čak i po cijenu riskiranja svog života i života cijele zajednice. Zbog toga oni uvijek prevladaju nad ljudskom materijom koju zovemo „graditelji“, tragača za milošću i dobročinstvom, koji su spremni odreći se dijela svog vlasništva u korist drugih kako bi spasili svijet jer su oni malodušni i kukavice.
Ispada kako je traženje istine i razaranje svijeta jedno te isto, dok je želja za milošću i izgradnja svijeta također jedno te isto. Stoga se ne bismo trebali nadati da će razaratelji ustanoviti mir.
Beznadno je očekivati da će mir donijeti sudionici u njegovom stvaranju. To je zato jer potrebni uvjeti za dobrobit pojedinca kao i dobrobit zajednice prema kriterijima istine koju ti mirotvorci priželjkuju još uvijek nisu uspostavljeni. Zasigurno će uvijek postojati velik dio društva koji je nesretan u uvjetima koji im se nude, što je slabost istine kako smo i naveli u prijašnjem tekstu. Ta će manjina stoga uvijek biti spremna i voljna poduprijeti nove nezadovoljnike i nove mirotvorce koji će uslijediti.
DOBROBIT ODREĐENE ZAJEDNICE I DOBROBIT CIJELOG SVIJETA
Ne budite iznenađeni što miješam dobrobit određene zajednice s dobrobiti cijelog svijeta, jer zaista smo već sada došli do takvog stupnja gdje se cijeli svijet smatra jednim društvom. To znači kako svaka osoba svoje životne neophodnosti i opstanak i izvlači od svih drugih ljudi u svijetu te je stoga prisiljena služiti mu i brinuti se o dobrobiti cijelog svijeta.
Dokazali smo do sada kako je potpuno povinovanje pojedinca zajednici slično malom zupčaniku u stroju. On ima svoj život i sreću od te zajednice, stoga je dobrobit zajednice i njegova osobna dobrobit jedno te isto, kao i obratno. Stoga, u mjeri u kojoj je osoba rob samom sebi neizbježno postaje rob potrebama zajednice, kako smo i opisali u prijašnjem tekstu.
Čime je određena veličina zajednice? Određena je veličinom koristi koju pojedinac izvlači iz nje. Na primjer, u prošlosti je ta veličina bila jednaka veličini obitelji, što znači kako je pojedinac trebao pomoć samo od članova svoje obitelji. U to je doba trebao biti potčinjen samo svojoj obitelji.
U novije doba obitelji se udružuju u gradove i pokrajine pa pojedinac postaje podčinjen svom gradu. Kasnije, kad se gradovi i pokrajine udružuju kako bi stvorili države, pojedinac je, za svoj sretan život, podržavan od svih državljana njegove države. Stoga postaje podčinjen svim ljudima u državi. Tako je i u našoj generaciji, gdje je svaki pojedinac potpomognut u svojoj sreći od strane svih država svijeta, neophodno da u toj mjeri pojedinac postane podčinjen cijelom svijetu kao kotač u stroju.
Stoga je mogućnost stvaranja dobrog, sretnog i mirnog života u jednoj državi nezamislivo ako nije tako i u svim državama svijeta, kao i obrnuto. U naše doba države su povezane u zadovoljavanju svojih potreba za život poput članova obitelji u prijašnja vremena. Stoga ne možemo danas govoriti i baviti se stvarima koje obećavaju dobrobit jedne nacije ili jedne države već samo o dobrobiti cijelog svijeta, jer dobro ili zlo pojedinca ovisi i mjeri se kroz dobrobit za sve ljude svijeta.
Iako je ovo ustvari znano te ljudi osjećaju da je tako, ipak ljudi u svijetu još uvijek nisu to shvatili u potpunosti. Zašto? Jer je takav tijek razvoja u prirodi gdje akcija dolazi prije razumijevanja i samo će akcije to dokazati i pokrenuti ljude naprijed.
U STVARNOM ŽIVOTU ČETIRI SVOJSTVA PROTURIJEČE JEDNO DRUGOM
Ako gore navedeni praktični problemi koji smetaju nama bespomoćnima na našem putu nisu dovoljni, imamo još dodatnu i daljnju pomutnju te veliku borbu psiholoških predispozicija koje su ustvari sama svojstva koja se nalaze u svakome pojedincu, a koja su jedinstvena i suprotna jedna drugima. Jer svojstva milosti, istine, pravde i mira koja su raspoređena u ljudskim prirodama bilo razvojem ili odgojem, u svojoj su biti suprotstavljena jedna drugoj. Ako uzmemo na primjer svojstvo milosti u njegovom apstraktnom obliku, nalazimo kako njegova vlast proturječi svim ostalim svojstvima jer po zakonima milosti nema mjesta za pojavljivanje ostalih svojstava na svijetu.
Što je svojstvo milosti? Naši ga mudri opisuju na način “Što je moje tvoje je, a što je tvoje tvoje je“ -Hasid3 .Kad bi se svi ljudi na svijetu ponašali u skladu s tom osobinom, poništili bi svu slavu svojstva istine i osude, jer kad bi svaka osoba bila voljna prirodno dati sve što ima drugima i ne uzeti ništa od drugih, svaka korist od laganja time bi nestala. Isto tako, bilo bi bespredmetno razmatrati svojstvo istine budući su laž i istina usko povezani. Kad ne bi bilo laži na svijetu, ne bi postojao ni koncept istine. Ne treba ni spominjati kako će sva ostala svojstva koja dolaze samo kako bi ojačala svojstvo istine, zbog njezine slabosti biti poništena.
Istina se definira ovim riječima: “Što je moje moje je, a što je tvoje tvoje je“. To je u suprotnosti sa svojstvom milosti i ne podnosi njegovo postojanje, budući je istina nepravedna prema radu i naporu za korist drugoga – Osim što osobu iznevjeri i navikava na iskorištavanje drugih, istina dodatno traži od svake osobe da čuva svoju imovinu za vrijeme kad će mu trebati kako ne bi bila na teret svom bližnjem.
K tome, ne postoji osoba bez rodbine i nasljednika koji su uistinu i važniji od drugih, jer tako priroda i nalaže, da onaj koji daje svoju imovinu nekome drugome laže svoju rodbinu i prirodne nasljednike kad im ne ostavlja ništa.
Isto tako, mir je u suprotnosti s pravdom jer, da bismo imali mir među ljudima, trebaju postojati uvjeti koji svojim sadržajem jamče snalažljivim i pametnim osobama koje ulažu svoju energiju i mudrost bogatstvo, dok oni koji su nemarni i naivni ostaju siromašni. Stoga, onaj koji je energičniji uzima svoj dio i dio koji pripada njegovom nemarnom prijatelju te uživa u dobrom životu ne ostavivši dovoljno nemarnima i naivnima kako bi osigurali neophodnosti potrebne za život. Stoga oni u mnogo pogleda ostaju goli i lišeni svega u životu.
Zasigurno je nepravedno tako strogo kazniti nemarne i naivne za nešto što nisu skrivili, jer koji je njihov grijeh i koji je to zločin koji su počinili ti bijednici kad im providnost nije dodijelila spretnost i oštroumnost, pa da moraju biti kažnjeni mukama koja su gore od smrti?
Stoga, nema nimalo pravde u uvjetima mira. Mir je u suprotnosti s pravdom, a pravda je u suprotnosti s mirom, jer ako naredimo pravednu podjelu vlasništva, dakle dajemo nemarnima i naivnima značajan dio bogatstva koji pripada snalažljivima i snažnima, tada ti moćni i probitačni ljudi sigurno neće sjediti skrštenih ruku sve dok ne svrgnu vlast koja porobljuje najveće ljude pune energije te ih iskorištava u korist slabih. Stoga nema nade za mir u zajednici. Dakle, pravda proturječi miru.
SVOJSTVO SINGULARNOSTI U EGOIZMU POTIČE PROPAST I RAZARANJE
Vidimo kako su naša svojstva u borbi i trvenju jedan s drugim ,i to ne samo između sekta nego i unutar svake osobe. Četiri svojstva u osobi kontroliraju osobu istovremeno ili se jedno s drugim bori sve dok ne postane nemoguće zdravom ih razumu organizirati ih kako bi bila u suglasju.
Istina je kako korijen svemu neredu u nama nije ništa više nego gorespomenuto svojstvo jedinstvenosti koje, više ili manje, postoji u svakome od nas.
Iako smo pokazali kako to svojstvo postoji zbog uzvišenih razloga i dolazi nam izravno od Stvoritelja, koji je jedan na svijetu i korijen je svemu stvorenomu, ipak kad se osjećaj jedinstvenosti smjesti u naš uski egoizam postaje uzrok propasti i razaranja sve dok ne postane uzrokom svim propasti koje su se dogodila ili će se dogoditi na svijetu.
Zaista ne postoji nijedna osoba koja bi bila bez toga, a sve su razlike samo u načinu na koji se njome koristi - da li za želje srca, za vladanje ili za čast, i to je ono po čemu razlikujemo ljude.
Ono u čemu smo svi ljudi na svijetu isti je to što je svatko od nas u svakom trenu spreman sa svime što mu je na raspolaganju zlorabiti i iskorištavati sve ljude za svoju osobnu korist, bez obzira što će sebe izgraditi na ruševinama svog prijatelja. Van je svake pameti što sve sebi dopuštamo već prema smjeru u životu koji izaberemo, budući je želja korijen mislima, a ne suprotno. Tako da, što je osoba veća i istaknutija toliko je i njegovo svojstvo jedinstvenosti veće i istaknutije.
KORIŠTENJE PRIRODE SINGULARNOSTI KAO SREDSTVO EVOLUCIJE ZAJEDNICE I POJEDINCA
Sada ćemo ući malo dublje u razumijevanje izravnih uvjeta koji će, u doba kad će se pojaviti svjetski mir, konačno biti prihvaćeni od strane čovječanstva te će ljudi shvatiti kako su njegovi uvjeti dobri za stvaranje sretnog života za pojedinca i zajednicu, te će biti voljni prihvatiti breme koje donose ti posebni uvjeti.
Vratimo se pitanju singularnosti u srcu svake osobe koje tamo stoji spremno progutati cijeli svijet za vlastito zadovoljstvo. Njegov se korijen spušta od Jedinstvenog izravno prema ljudima koji su njegove grane. Tu nam se javlja pitanje koje zahtijeva odgovor, a ono glasi :“Kako je moguće da se tako pokvareno svojstvo pojavi u nama pa zatim postane uzrok svom zlu i uništavanju u svijetu i kako to da je Izvor svega što je izgrađeno ujedno izvor svemu rušenju?“ Ne možemo to pitanje ostaviti bez odgovora.
Zaista, postoje dvije strane novčića po pitanju gorespomenute singularnosti. Ako je pogledamo s gornje strane, koja je jednaka s Jedinstvenim, ona djeluje kao davanje drugima budući je Stvoritelj samo davanje i nema ništa od oblika primanja jer Njemu ništa ne nedostaje i nema potrebe primiti bilo što od stvorenja koja je stvorio. Stoga i singularnost koja nam dolazi od Njega također mora sve činiti u obliku davanja drugima i ne primiti ništa za sebe.
S druge strane tog novčića, kako on stvarno i djeluje u nama, nalazimo kako ona djeluje u potpuno drugom smjeru, budući da djeluje samo u obliku primanja za samog sebe poput želje da se bude jedini bogat i veliki čovjek na svijetu. Dakle, te dvije strane daleko su jedna od druge kao što je istok daleko od zapada.
To nam daje odgovor na naše pitanje : “Kako je moguće unutar iste singularnosti koja izvire i dolazi nam od Njega, koji je Jedinstveni u svijetu i koji je Izvor svemu stvorenome, pronaći izvor svega razaranja?“ To je došlo na nas zbog toga jer koristimo to dragocjeno oruđe za suprotnu svrhu, a to je primanje za sebe. Ja ne kažem kako singularnost u nama neće nikada raditi u korist davanja, jer ne možemo poreći kako među nama postoje ljudi čija singularnost u njima radi također i u obliku davanja drugima poput onih koji troše svoj novac za zajedničko dobro i onih koji ulažu trud za zajedničku korist itd.
Te dvije strane novčića koje sam opisao govore samo o dvije točke u razvoju Stvaranja koji sve dovodi ispunjenju, počinjući u nepostojanju te se postupno uspinjući stupnjevima razvoja iz jednog stupnja na drugi, Viši, pa od tud na još Viši sve dok ne dođe do vrha koji je predodređen kao mjera savršenstva. Tu će i ostati zauvijek.
Redoslijed razvoja te dvije točke je A) početna točka, koja je naniži stupanj koji je sličan potpunom nepostojanju. Opisan je kao druga strana novčića. B) Vrh, gdje se smješta i postoji zauvijek, kako je opisano na prvoj strani novčića.
Mi živimo u eri koja je napredna u mnogo pogleda te je rezultat uspinjanja kroz mnoge stupnjeve. Već se uzdigla iznad svoje najniže razine koja je gorespomenuta druga strana te se značajno približila prvoj strani.
Stoga već postoje ljudi među nama koji koriste svoju singularnost u obliku davanja drugima. No još ih je uvijek malo s obzirom da smo još uvijek usred razvojnog puta. Kad dođemo do najvišeg stupnja svi ćemo koristiti svoju singularnost samo u obliku davanja drugima i nikad se neće dogoditi da ga neka osoba u bilo kojem slučaju koristi kako bi primila za sebe.
Imamo priliku proučiti uvjete života u posljednjoj generaciji koja će biti doba svjetskog mira, gdje cijelo čovječanstvo dostiže stupanj prve strane i koristi svoju singularnost samo u obliku davanja drugima, a nipošto u obliku primanja za samog sebe. Dobro je kopirati gorespomenuti oblik življenja kako bi nam služio kao lekcija i uzor na koji način trebamo razmišljati u poplavi valova naših života. Možda je korisno i moguće u našoj generaciji također pokušati živjeti ovako uzvišen oblik života.
UVJETI ŽIVOTA U POSLIJEDNJOJ GENERACIJI
Prije svega svatko mora podrobno razumjeti i objasniti svojoj okolini kako je dobrobit društva, države i svijeta isprepletena te da dobrobit jednoga potpuno ovisi o drugome. Sve dok zakoni u društvu nisu prihvatljivi svakome pojedincu u državi i ostavljaju manjinu koja je nezadovoljna s vođenjem države, ta manjina kuje urotu protiv vlade i teži njezinom zbacivanju s vlasti.
Ako njihova snaga nije dovoljna za borbu protiv vlasti licem u lice, pokušavat će je zbaciti neizravno, tako da potiču države na neprijateljstvo kako bi međusobno zaratile budući da je za vrijeme rata puno više nezadovoljnih ljudi s kojima se mogu nadati skupiti kritičnu masu koja će zbaciti vlast u državi te će uspostaviti novu vlast koja će im biti više po volji. Dakle, mir za pojedinca uvjet je za mir u državi.
K tome, ako uzmemo u obzir dio države čiji je zanat rat, dio koji svaka država ima i čiji je jedini uspjeh na vojnim akademijama i u narudžbama vojnog materijala te čini značajnu manjinu, ako tu dodamo nezadovoljnu manjinu koja postoji u svakom trenutku, imate veliki broj ljudi koji priželjkuju rat i krvoproliće.
Dakle, mir u svijetu i mir u državi su međuovisni. Stoga ćemo neizbježno doći do zaključka kako čak i dio države kojeg čine snalažljivi i pametni, koji je trenutno zadovoljan sa svojim životom, svejedno mora biti zabrinut za svoju sigurnost zbog napetosti koju stvaraju oni koji teže njihovom zbacivanju. Ako shvaćaju vrijednost mira, bit će sretni prihvatiti način života posljednje generacije jer „sve što čovjek ima dati će za svoj život“.
BOL NASUPROT ZADOVOLJSTVU U PRIMANJU ZA SEBE
Dakle, kad ispitamo i u potpunosti shvatimo gore navedeni plan, vidjet ćemo kako cijeli problem leži u promjeni naše prirode iz želje za primanjem za samoga sebe u želju za davanje drugima, budući da te dvije stvari poništavaju jedna drugu. Na prvi pogled plan djeluje nestvarno poput nečega iznad ljudske prirode. Ali ako se dublje pozabavimo time, vidjet ćemo kako proturječnosti između primanja za sebe i davanja drugima nisu ništa doli stvar psihologije, jer je činjenica kako mi dajemo drugima bez koristi za sebe. To je zato što, iako se primanje za sebe pojavljuje u nama na različite načine poput vlasništva i posjedovanja, zadovoljstva srca, očiju, jezika itd. sve zovemo jednim imenom,“uživanje“. Dakle, sama bit primanja za sebe koje osoba želi nije ništa doli želja za uživanjem.
Zamislimo sada kako stavljamo sva zadovoljstva koja osoba osjeti tijekom svojih sedamdeset godina na jednu stranu, dok na drugu stranu stavimo sav bol i žaljenje koje smo doživjeli. Kad bi vidjeli rezultat radije bismo da se nismo ni rodili. Ako je tome tako, što onda osoba primi tijekom svog života? Ako pretpostavimo da čovjek primi dvadeset posto zadovoljstva tijekom svog života i osamdeset posto bola te ih stavimo jedno nasuprot drugome, još uvijek će nam ostati šezdeset posto patnje bez nagrade.
Ali sve je to osobna procjena kao kad osoba radi za sebe. Ali u globalnoj računici osoba proizvede više no što uzima za svoje osobno zadovoljstvo i potrebe. Dakle, ako bi se smjer promijenio iz primanja za sebe u davanje drugima, čovjek će, bez mnogo muke, uživati u svemu što proizvede.
